Moje opere imaju uspješan život

Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od ove godine ima još jednoga redovitog člana. To je Zoran Juranić, naš sugovornik, glazbenik koji djeluje na više glazbenih područja. Pripremajući se za razgovor uočio sam koliko pojedinosti glazbeničke djelatnosti Zorana Juranića nisam dovoljno zapažao pa počinjem upitnom rečenicom.

Gotovo bi se moglo reći da ste samozatajni?

Možda bi se moglo tako reći, iako se ne mogu potužiti da su me zaobilazila priznanja za moj rad. No nikad me nije zanimala kapitalizacija ostvarenih uspjeha, već sam se okretao novim izazovima i projektima. To vjerojatno dugoročno nije dobro, pomalo je i staromodno, no ne žalim zbog toga. U konačnici ostat će neki rezultati mog rada, bez obzira promovirao ih ja ili ne.

Skladatelj ste klasične glazbe, dirigent, a
ponekad i redatelj svojih djela. Muzikolog, pedagog, profesor na Akademiji, a sada i akademik.

Da, popis je prilično dug… No ako bih želio demantirati svoj stav iz prethodnog pitanja, dodao bih i da sam se bavio prevođenjem opernih libreta s francuskog i talijanskog, kao i – u kraćem razdoblju nakon studija – glazbenom kritikom.

Na kojem se od tih glazbenih područja i djelatnosti smatrate najuspješnijim?

Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. Svaki novi zadatak nastojim obaviti s maksimalnom profesionalnom odgovornošću, bez obzira o čemu bila riječ. No kako sam najveći dio profesionalnoga puta bio vezan uz operu, nekako su mi posebno na srcu moja operna djela. Uostalom, dirigentski nastupi, i to samo ukoliko su snimljeni, u manjoj mjeri preživljavaju čarobni trenutak izravnoga djelovanja na slušateljstvo, dok napisane skladbe ostaju i nadaju se trenucima ponovljenih oživljavanja.

Kao znanstvenika pitam vas kako odrediti glazbu kojom se bavite. Je li to klasična, ozbiljna, umjetnička, u odnosu na najbrojniju – zabavnu, trivijalnu i kako još nazivanu glazbu?

Teško je u terminološkoj zbrci kakva vlada u našem jeziku decidirano reći koji bi termin bio najtočniji. Ja se bavim ozbiljnom glazbom, čak i kad pišem skladbe koje su „neozbiljne“, kakva je primjerice bila glazba za operetno-kabaretski karusel Fric i pjevačica izveden u Pečuhu 1993. Možda bi termin „umjetnička glazba“ bio najprikladniji.

No ima onih koji glazbu dijele samo na vrijednu i manje vrijednu. Koliko je ovo novo doba te krajnosti približilo?

Naravno i u takozvanoj zabavnoj glazbi ima skladbi koje imaju veliku umjetničku vrijednost. No ne mislim da to znači da su se danas krajnosti približile. U svakoj glazbi postoje i nastaju autentična remek-djela, kao i najjeftinija konfekcija, i dokle god budu postojali estetski kriteriji, a ja se usrdno nadam da će oni preživjeti današnju trivijalizaciju i destrukciju pravih vrijednosti, bit će tako.

Predsjednik ste i Hrvatskoga društva skladatelja. Na toj funkciji već se dulje vrijeme uredno izmjenjuju kao predsjednici takozvani
ozbiljnjaci i zabavnjaci. Svaki predsjednik
član je predsjedništva pa funkcija nije osobna,
zar ne?

Predsjedništvo je časna funkcija, no u procesu odlučivanja predsjednikov glas vrijedi kao i glas svakoga člana predsjedništva.

Utječe li na funkciju predsjednikova glazbena pripadnost?

Mislim da je proces izmjenjivanja dviju sekcija u obnašanju važnih dužnosti dobar i osigurava nužni konsenzus između skladatelja ozbiljne i zabavne glazbe, što je bitno za prosperitetan rad HDS-a.

Za svoja djela sami pišete libreta oslanjajući se na već postojeći dramski predložak. Govori mi o Augusti Luka Paljetka kao dramsko djelo postavljeno je opet na scenu i igralo se, dok se Paljetkova radiodrama Posljednji ljetni cvijet reprizirala. Nije li promašeno da se takva djela pripreme za festivalsku izvedbu pa se onda po završetku festivala za koji su rađena više ne izvode?

Moram reći da su moje opere imale, zasad, relativno uspješan život. Govori mi o Augusti izvedena je trinaest puta u trima sezonama, što je za hrvatsku praksu lijep uspjeh, a Pingvini i Posljednji ljetni cvijet izvedeni su dosad po šest puta, s tim da je Cvijet još na repertoaru Srpskoga narodnog pozorišta u Novom Sadu i postoji mogućnost da je igraju i sljedeće sezone. Naravno, tek bi neko novo postavljanje u nekoj drugoj opernoj kući potvrdilo životnost tih djela, i ja se tomu toplo nadam…

Posebnu ste pozornost posvećivali prezentaciji i reviziji te obradi manje poznatih ili zaboravljenih djela poznatih i manje poznatih skladatelja.

Uvijek su me zanimali skladatelji gubitnici, oni čija je glazba pala u nezaslužen zaborav; zanimali su me kako razlozi takve nepravde, tako i mogućnost da je radom na revitalizaciji barem donekle ispravim. Naša je glazbena baština puna takvih primjera, tako da mi nije nedostajalo poticaja za takva istraživanja – tim više što sam imao rijetku sreću da mogu takve skladbe izvući iz prašine, pisati o njima, revidirati ih koristeći se svojim skladateljskim obrazovanjem te ih izvesti kao dirigent.

Kao jedan od pokretača riječkih Zajčevih dana, bitno ste pridonijeli uprizorenjima Zajčevih opernih djela, koja ste pripremili i izveli. Možete li nam približiti neke zanimljivosti iz tog rada?

Još kao mlada glazbenika frustrirao me podatak da je Zajc, nadnaravno plodan skladatelj, napisao čak dvadeset šest opera, kao i Verdi, a da narod koji na svakom uglu pjevuši domoljubne napjeve iz Zrinjskog o ostalih dvadeset pet opera nema pojma! I ne samo to, nego se, čast vrlo rijetkim iznimkama, i ne trudi da ih upozna. Zato sam ih arhiva izvukao Lizinku, jer mi se učinilo da ona inventivnom i bogatom melodikom i plemenitom humornošću može postati zamašnjak novog interesa za Zajčevo stvaralaštvo. Nakon više neuspješnih uvjeravanja po upravama hrvatskih kazališta, konačno sam je uspio postaviti u Rijeci 1989, i pokazalo se da su moja očekivanja bila točna! Lizinka je u sljedećih dvanaestak godina doživjela tri obnove s više od 40 izvedbi, uključujući i nekoliko gostovanja, te donijela i meni i Riječkoj operi niz priznanja. Slijedila je Zlatka u Osijeku, koju smo uspjeli pripremiti i postaviti 1992. usprkos svim ratnim stradanjima i koja je imala više od 55 izvedbi; pa Ban Leget u Rijeci, Mislav u Osijeku, Amelia, Prvi grijeh i Momci na brod te opet Zlatka u Rijeci… Koliki je bio posao na pripremi tih djela opisat ću na primjeru Amelije; trebao sam napisati ne samo kompletni glasovirski izvadak, što sam uglavnom radio i kod drugih opera, nego i sve orkestralne dionice. Partitura je, naime, toliko nečitka da nisam taj posao mogao podijeliti s profesionalnim prepisivačima, a dovoljno je spomenuti da, na primjer, samo dionica prvih violina ima više od šezdeset stranica… S grupom riječkih intelektualaca pokrenuo sam još potkraj osamdesetih i inicijativu za osnivanje festivala Zajčevi dani, koji su od 1993. i zaživjeli.

U muzikološkom poslu dosta ste pozornosti posvetili i istarskom skladatelju Antoniju Smaregli. Jeste li zadovoljni prihvaćanjem njegove glazbe u javnosti?

Riječ je o još jednom zapostavljenom i prešućivanom skladatelju iz naše Istre, kojega su svojedobno cijenili i najveći glazbeni umovi poput Brahmsa, Hanslicka, Richarda Straussa, Boita, Toscaninija… On se uvijek dičio slavenskim podrijetlom, majka mu je bila Hrvatica iz Ike, što mu sigurno nije pomoglo u tadašnjim talijanskim političkim previranjima. Izvedbama opera Istarska svadba i Oceana nastojao sam pobuditi veće zanimanje za njegova djela, jer njegova mu je glazba priskrbila mjesto među glazbenim velikanima. Njegovu sudbinu doživljavam kao jedan od najdrastičnijih primjera nepravde u povijesti europske glazbe.

Koje vam je najpriličnije priznanje za sav vaš muzikološki rad?

Nisam muzikolog u smislu strogo znanstvene formulacije, no držim da skladatelji po dubini glazbenoga znanja i utemeljenosti estetskih kriterija mogu pojačati mnoge slabe točke u kritičkoj muzikologiji, jasno, ako za to imaju interesa. Zato sam se i upuštao u revizije skladbi mnogih naših starijih skladatelja; kod nekih – poput obaju Sorkočevića – držim da su određene intervencije bile potrebne, kod Zajca intervenirao sam samo u sitnim detaljima gdje se moglo pretpostaviti da je brzina skladanja i stanovita površnost djelovala na dosljednost određenih rješenja. U slučaju Smareglie ne bih se usudio promijeniti ni jednu jedinu notu – od njega sam samo mogao usavršiti svoje skladateljsko znanje…

Kako možemo nadoknaditi kronični nedostatak tiskanih izdanja djela hrvatskih skladatelja?

Situacija u glazbenom izdavaštvu danas je nešto bolja nego prije dvadesetak godina, no problem je što imamo toliko zaostataka iz naše glazbene prošlosti da još dugo nećemo moći uhvatiti pravi korak s glazbenom praksom. Tek su nedavno izašla kritička izdanja naših iznimno važnih opera, Porin Vatroslava Lisinskog, Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca i Oganj Blagoja Berse, koliko znam priprema se i izdanje Lisinskijeve Ljubavi i zlobe. Završit ću zgodom koja dobro ilustrira taj problem; svojevremeno sam nekom američkom muzikologu prikazao snimku, dokumentarnu naravno, jer studijska i komercijalna ne postoji, Zajčeve Zlatke. Bio je oduševljen operom i odmah je upitao gdje može nabaviti CD i notni materijal. Kad sam mu rekao da to ne postoji, nije mogao vjerovati; rekao je: „Da mi u Sjedinjenim Državama imamo takvu operu, imali bismo ne samo sređen notni materijal koji bismo reklamirali po svijetu nego i barem dvije do tri audio i videosnimke u prodaji!“ Eto, toliko o putu koji stoji pred nama…